Antoine De Ville, kakva faca! Uistinu, kakva faca?

Zahvaljujući rimsko-njemačkom caru Fridriku II i akvilejskom patrijarhu Bertoldu VII. od Andechsa (13.st.) sačuvani su pulski antički spomenici i u vremenima kada se do njih nije mnogo držalo, a bili su izvor građevinskog materijala, besplatan i pri ruci. Naime, patrijarh Bertold (1218 – 1251), u čijem su vlasništvu bile spomenute građevine, uveo je kaznu od 10 bizancija za svakoga tko bi se drznuo i samo pomaknuti koji kamen, a kamo li ga prisvojiti. Naravno, očuvanju spomenika kasnije je kumovala i marginalna pozicija Pule uslijed epidemija i posvemašnje zapuštenosti grada. Četiri stotine godina nakon brižnog patrijarha,  Antoine De Ville, vojni inženjer i graditelj utvrda, će sasvim slobodno raspolagati tim istim građevinama.

Rimsko-njemački car Fridrik II.
Patrijarh Bertold VII. od Andechsa

Željezni topovski projektili su u kasnom petnaestom stoljeću sasvim izmijenili način zaštite gradova. Pozicionirane gradove na ranije nepristupačnim brdima sada je bilo lako dosegnuti: bili su vidljivi izdaleka dok je gradske zidine bilo sasvim lako premostiti projektilima. Nov način zaštite sastojao se od visokih obrambenih kula i isturenih utvrda s kojih je bilo moguće uzvratiti napad i prije no što bi se napadači približili zidinama. Zbog opetovanih uskočkih napada početkom 17. stoljeća u više se navrata pokušava zaštiti Pulu, ali taj posao ne teče glatko što zbog  epidemije kuge 1630. – 31., što zbog loše organizacije samoga  posla. U svakom slučaju, zaštita grada u jednom trenutku postaje hitna. Iako je senat  17. lipnja 1630. i 5. siječnja 1633. odgovornima za gradnju zabranio razgrađivanje ostataka velikog rimskog kazališta na Monte Zaru,  Antoine De Ville to ipak čini te svo iskoristivo kamenje ugrađuje u Kaštel koji i danas, uz amfiteatar, dominira slikom Pule iz zraka. Nažalost, to nije osobito utjecalo na sigurnost i zaštitu stanovništva i Pula nezaustavljivo propada sve do početka 19. stoljeća. Također, utvrda nije dovršena, nikada nije branila grad, a svoj današnji izgled dobiva tek u 20.stoljeću.

Kaštel iz zraka ( preuzeto sa Tourism Office Pula)
Kaštel (foto: Diego Delso, http://delso.photo/ )
Kaštel snimljen s Arene
Položaj utvrde, Arheološka topografija Pule. Ažurirana verzija karte Maria Mirabella Robertia i Štefana Mlakara (izvor: Günter Fischer, Das römische Pola); preuzeto sa: praksa.hr
1866-1878 Vojna karta Pule (izvor: Odjel za graditeljsko nasljeđe Grada Pule); preuzeto sa: praksa.hr

Kakav je mogao biti čovjek koji se suprotstavio naredbi i dijelove jedne veličanstvene građevine ugradio u drugu, također veličanstvenu iako na malo drugačiji način? Za Istrapediu Atilio Krizmanić pak, piše ovako:

„De Ville, Antoine, vojni inženjer i graditelj utvrda (Toulouse, 1592 – ?, 1674). U početku stručnjak za mine i sudionik u ratovima, poslije se specijalizirao za vojnu arhitekturu. Bio je u službi francuskog dvora, savojskoga vojvode i Mletačke Republike. Kao povjerljiva ličnost kardinala Richelieua brzo je napredovao i postigao visoke činove. Izradio je nacrte i 1630–32. započeo gradnju puljske mletačke utvrde na lokaciji srednjovjrkovnog kaštela i antičkog kastruma. Začetnik je postupnoga napada iz dvaju pravaca, što ga je poslije usavršio Vauban. Za njegova boravka u Puli izbila je kužna epidemija koja mu je pokosila dva sina. Optužbe da je razorio rimsko kazalište Zaro kako bi kamenim blokovima zidao mletačku utvrdu nisu točne, a spriječio je i rušenje amfiteatra. Najpoznatije mu je djelo traktat o utvrdama Les fortification (Lyon 1628), u Puli postoji »editio princeps« toga djela.“

Do nekih pouzdanijih podataka možemo, po osobnoj procjeni, izabrati kome ćemo vjerovati.

Iz knjige Život i smrt u Puli, Slavena Bertoše, koja se bavi isključivo matičnim knjigama pa su podaci vjerodostojni, ne saznajemo ništa o tom rimskom kamenju, ali saznajemo ponešto novo o karakteru velikog graditelja. Naime, 5.studenog 1632. genijalnom je inženjeru i plemiću kršteno dijete, tek rođeni Lorenzo, u pulskoj katedrali od svećenika Alberta del Becha. Zaveden je kao izvanbračno dijete mnogoštovanog gospodina kavaljera Antoinea De Villea i Fumije iz Mutvorana (tada kaštel na Puljštini, a ranije utvrda koja je štitila uvalu Budava, glavnu luku Histra u neposrednoj blizini Nezakcija. U djelu Portus et urbis Polae… de Ville opisuje mutvoransku utvrdu). Beba je, kažu knjige umrlih, živjela tek tjedan dana, do 12. studenog 1632. Podatke o drugom sinu, kojeg spominje Krizmanić, Bertoša ne bilježi.

Portret Antoinea de Villea iz njegove knjige Les fortifications, Paris,1629.

Eto, ipak možemo biti sasvim sigurni da je gradio Kaštel i da se istovremeno, barem jednom, vrlo intimno družio s Fumijom iz Mutvorana, a možemo pretpostaviti i da je Fumija bila sasvim posebna mlada žena jer je de Ville bio sasvim poseban mladi gospodin. Naime, portret koji ga gotovo sigurno predstavlja naslikala je 1626-27. Artemisia Gentileschi, (1597 – 1652), talijanska barokna slikarica, prva priznata slikarica u muškom umjetničkom svijetu.

Ritratto di Gentiluomo, (vjerojatno Antoine de Ville), Artemisia Gentileschi, 1626-27.; procijenjena vrijednost od 800.000 USD do 1.200.000 USD; privatno vlasništvo, USA
Detalj – privjesak s inicijalima A.G. svjedoči o bliskosti de Villea i autorice

Artemisia Gentileschi bila je poznata po mitološkim i biblijskim prizorima, a imala je prednost nad svojim muškim kolegama jer je kao žena smjela slikati ženske aktove. Međutim, slikala je i portrete suvremenika, a jedan od njih je taj impresivan portret u prirodnoj veličini (204,5 cm x 190,2 cm) za kojeg se smatra da predstavlja Antoinea de Villea.

Autoportret, Artemisia Gentileschi,1638 – 1639, wikimedia

Više o toj sjajnoj ženi možete saznati na sljedećoj poveznici: https://voxfeminae.net/strasne-zene/chiaroscuro-zivota-artemisie-gentileschi/

DODATAK KOJI PONEŠTO OBJAŠNJAVA, ALI NIŠTA SASVIM NE RAZJAŠNJAVA: 

“Izrada nacrta i rukovođenje izgradnjom utvrde u Puli – koja bi štitila luku i grad – povjerena je francuskome vojnom inženjeru Antoineu De Villeu, koji je polovicom dvadesetih godina XVII. stoljeća stupio u službu Mletačke Republike. De Villeovo je ime tada već bilo poznato diljem Zapadne Europe, napose zbog novih strategija i taktika ratovanja koje su dovele do porasta društvenoga statusa vojnih arhitekata. Inženjer je o tom djelu ostavio zapis u kojem ističe izvornost svoje zamisli: „Oblik je uobičajen, način gradnje novoizumljen, moj: nitko drugi nije ga iznio ni usmeno ni pismeno.“ Iako su ga i suvremenici držali izvornim i nadarenim konstruktorom i teoretičarem, De Ville je bio produkt ideja i vizija koje su u području znanstvenih i tehničkih dostignuća obilježavale njegovu epohu. Nepredvidivom igrom slučaja našao se ugledni i traženi europski arhitekt – tvrđavni konstruktor Antoine De Ville u maloj malaričnoj i porušenoj Puli. Točan datum njegova prvog dolaska u Pulu nije zabilježen, iako se prema nekim arhivskim vijestima može zaključiti da je u njoj boravio u nekoliko navrata. Sasvim je sigurno da je morao sudjelovati u izboru mjesta na kojemu će niknuti, no o tome se nisu sačuvali izravni podaci. Valja pretpostaviti da je francuski inženjer navratio u Pulu u prvim mjesecima 1630., odredio mjesto gradnje i načinio izvedbeni projekt utvrde. Polovicom prosinca 1630. rašporski kapetan Giacomo Contarini izvijestio je vladu u Mlecima da je u Puli obišao gradilište utvrde na brdu ponad luke i ustvrdio da je rad uznapredovao te da su podignuta dva bastiona. Čini se da je De Ville nakon početka radova napustio grad. Vjerojatno je već prilikom prvoga boravka u Puli načinio crtež tintom, datiran godinom 1630. s natpisom „Forte del Scoglio di S. Andrea e Porto di Pola“ i autograf „A. De Ville eques fecit“, koji se se čuva u British Library u Londonu. 

U proljeće 1631. De Ville se ponovno našao u Puli. Rašporski kapetan Contarini, u izvješću Senatu potkraj travnja 1631., pun je hvale za francuskog inženjera: „Gospodin kavaljer Antoine De Ville, francuski plemić i inženjer Vaše Prejasnosti, toliko je zagrijan za ove gradnje da se neprestano nalazi u utvrdi i svugdje gdje treba. Svim je duhom vrlo odan Vašoj Prejasnosti, a i dostojan Vaše milosti.“ Poduzetni i okretni Francuz neprijeporno je impresionirao rašporskoga kapetana i zadobio njegovu naklonost. De Ville je za mletačku vladu napisao kratko izvješće o „početku i napredovanju izgradnje utvrde“, koje je, kao prilog Contarinijeva pisma, posada utvrdnoga kaića odnijela u Grad na lagunama. Evo nekih dijelova toga kronološkog opisa obavljenih radova. Početak gradnje vezan je za nastojanje kapetana Kulfa Andreu Zuliana, prvog nadglednika radova koji je, kako svjedoči De Ville, početkom ožujka 1630. izdao naredbu vlasnicima volovskih zaprega južnoistarskih sela o obvezatnom prijevozu obrađenoga kamena od brda Zara do gradilišta utvrde. Istodobno je Zulian naredio da se ispeče potrebna količina vapna te da radnici budu spremni za početak radova. De Ville je 15. travnja dovršio plan Utvrde (Fortezza) i odmah je započelo kopanje temelja. Pulska luka i brdo ponad nje pretvorili su se u veliko gradilište. Osim stotinjak galijota koji su radili na grubim zemljanim radovima, Zulian je iz Rovinja doveo 15–20 klesara i 10–12 zidara koji su pripremali materijal za utvrdu. De Ville dalje svjedoči: “1. svibnja 1630. položen je temeljni kamen. S malo radne snage i nedovoljnim alatom radilo se do 25. svibnja, kada je iz Venecije stiglo 30 klesara s najnužnijim alatom, kao što su drvene i željezne sprave, olovo, kolica, motike, lopate i dr. Povećao se i broj zidara, a 11. lipnja iz Venecije je došlo još 20 klesara, tako da se njihov broj popeo na 50. Na utvrdi je, zajedno s domaćim istarskim majstorima pretežno Rovinjcima, ukupno radilo 80 klesara; zidara je bilo 60, te oko 50 guastadora. U takvome je sastavu rad nastavljen do 2. srpnja, kada je Zulian otišao iz Pule, a njegovo nadgledničko mjesto privremeno stigao sopracomit Morosini; četiri dana kasnije zamijenio ga je Contarini.”

De Ville podrobno opisuje izgled građevine i obavljene radove u srpnju 1630. Izgrađena su dva bastiona prema luci, no samo su u jednome podignute vanjske kamene pregrade; unutarnjih zidova još nema. Radilo se, svjedoči francuski inženjer, sa smanjenom poslugom (ciurma). U Pulu je, doduše, poslano 200 guastadora, no samo ih je oko 160 bilo radno sposobno, dok su ostali neprestano ležali bolesni. Premalo je i galijota koji bi uz brdo vukli kamenje pa je rašporski kapetan objavio naredbu da svi posjednici volova u Pulštini moraju triput tjedno služiti na utvrdi sa svojim zapregama. Radnu dinamiku smanjivala je i ometala stalna nestašica novca. Za obavljanje poslova dnevno je trebalo raditi po 24 para volova. Vlasnicima se plaćalo po 20 solda za svaki par volova, a toliko je iznosila i nadnica seljaku koji je upravljao zapregom. No, zakašnjele uplate mletačke državne blagajne dovele su do opadanja broja radnika. Dana 23. travnja 1631. nadgledavanje radova na utvrdi preuzeo je G. B. Grimani. Inženjer De Ville je zbog duljih poslova u gradovima mletačkoga zaleđa (Dogado) opet otišao iz Pule. Njegovo je izbivanje potrajalo, čini se, više od godinu dana. Polovicom lipnja 1632. De Ville je osvanuo u Veneciji, a predstavnici Senata odmah su ga poslali u Pulu. 

Siromaštvo, besparica, zaostalost, prometna izolacija, nezdravo podneblje, strašni kužni val koji se 1631. sručio na grad i stopu mortaliteta podigao na gotovo 200 promila, atmosfera koju paraju krici bolesnih, napuštenih i umirućih, velike lomače u dvorištu Franjevačkoga samostana na kojima su spaljivana tjelesa umrlih od kuge, bolesni vojnici, izgladnjeli radnici, klesari mučeni nostalgijom i brigom za domom…– sve je to bio dio stvarnosti Pule koju je doživio Antoine De Ville početkom tridesetih godina Seicenta. O tome je u svojem spisu ostavio i osobno svjedočanstvo: 

 „Knežev dvor, odnosno Vijećnica, prijeti da će se svakoga trenutka srušiti na svoje stanare ako se tome ne nađe hitna lijeka. Slično je i s većinom, gotovo sa svim kućama u osobnome vlasništvu: zanemarivane su dugo vrijeme, prokišnjavaju, grede i stropovi su im istrunuli, ziđe visi nagrizeno, polurazvaljeno. Otud onaj kužni zadah zraka što ljude koji ga udišu obhrvava dugotrajnim boleštinama, pogotovo ljeti kada ga sunčana vrelina žešće uspaljuje: tjelesa tada kroz otvore na koži upijaju gnjile isparine razrijeđene žegom – jer i zrak se, zatvoren u smradne zakutke lako kvari čim ga vjetrovi ili propuh ne razgibavaju i obnavljaju te zbog svoje tančine prodire u najdublju nutrinu tijela, od čega krv gnjije, a mozak se kvari.“

Kužni val koji se obrušio nad Sredozemljem i sredozemnim svijetom, ali i mnogim drugim dijelovima Europe, zaustavio je radove na izgradnji utvrde i prekinuo prometnu živost u Pulskoj luci. Inženjer De Ville, poput malobrojnih stanovnika Pule, povukao se u okolna sela, gdje je, kako se vjerovalo, „zrak bio zdraviji“. Možda je utočište potražio u Proštini, u Mutvoranu? Za taj su kaštel vezani upisi u matične knjige pulske župe, koje svjedoče o ljubavnoj epizodi francuskog inženjera s jednom od mještanki, iz koje se rodilo, a nedugo potom i umrlo, muško dijete. Pripremiti gradilište, osmisliti tip utvrde, načiniti nacrt, započeti gradnju i dovesti je do stupnja u kojemu bi se mogao organizirati bar najosnovniji oblik obrane – to je od samoga početka trebala biti glavna De Villeova briga. Dovršiti utvrdu i izgubiti se što dalje od prokletoga grada, prepunoga bolesti i mijazama od malarie. Zato je francuski inženjer donio odluku da ostatke stare utvrde pulskih Castropola „sravni sa zemljom“, kao i ostale beskorisne razvaline“ i na brežuljku „na stotinu stopa nadmorske visine“ podigne novu utvrdu. U velikoj hitnji – ne samo zbog opasnosti da europske sile svoje ratne obračune prenesu i na istarsko tlo, već i zbog težnje da se što prije vrati u Veneciju i Francusku – De Ville je posegnuo za kamenim blokovima antičkoga kazališta podno brda Zara. Valja pretpostaviti da su ga, unatoč uputi Senata izglasanoj na sjednici 17. lipnja 1630., jedino iznimno nepovoljne okolnosti navele na takav postupak.” (Miroslav Bertoša, Pulska luka u doba Venecije)

Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
Iz knjige Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
Iz knjige Antoine de Ville, Luka i grad Pula… (Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et thynnorum piscationis descriptio curiosa), Venecija, 1633.
S Kaštela – kamim.sk
Kaštel – kamim.sk
Kaštel iznutra – kamim.sk

Izvori:

Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra, 2011.

Život i smrt u Puli, Slaven Bertoša, Skupština udruga Matice hrvatske Istarske županije, Pazin 2002. godine

Istrapedia.hr

movio.beniculturali.it

Cijelu knjigu o utvrdama Antoinea de Villea možete pronaći na sljedećoj poveznici: https://archive.org/details/lesfortification00devi/page/n7/mode/2up

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s