Spasitelj Arene umro je prirodnom smrću – Gabriele di Pietro Emo

Priča o tome kako je Gabriele Emo 1584. spasio Arenu od njenog preseljenja u Veneciju je općeprihvaćena i smatra se istinitom ponajviše zbog toga što su neki građani Pule, njemu u čast, na sjeverozapadnu kulu amfiteatra dali postaviti isklesanu ploču s porodičnim grbom i riječima:

ANTIQVISSIMVM VRBIS AM / PHITEA TRVM GABRIELI EMO PE / TRI FILIO VENETO SENATORI / OPTIMO AC PRACLARISSOVNI / VERSA POLAE CIVITAS PERPETVAE / OBSERVANTIAE MONVMENTO / DICAVIT MDLXXXVII.

Slikovni rezultat za gabriele emo
Preuzeto s istrapedia.hr

Po mom mišljenju, veća je vjerojatnost da su Arenu izgradile vile, nego da je taj Gabriele Emo istu spasio na način kako se to u javnosti prezentira, ali najprije tu cijelu stvar treba promotriti iz nekoliko različitih uglova.

Tko je bio Gabriele Emo?

Kažu da je Gabriele Emo koji je spasio Arenu rođen u Veneciji 9. prosinca 1521. od oca Agostina di Gabrielea i majke Franceschine Zen di Vincenzo. Bio je prvi od petero braće iz obitelji koja je pripadala obiteljskoj grani svetog Šimuna apostola. Njegov je djed Gabriele imao mlađeg brata Georga koji je zajedno s Andreom Grittijem bio odgovoran za vojne operacije tijekom rata za Cambrai od 1508. do 1516. godine, a drugi je djedov brat, Leonardo, bio istaknuti venecijanski političar prvih desetljeća 16. stoljeća. Gabrieleov otac Agostino imao je relativno visoku funkciju u pravnim i administrativnim poslovima Venecije, ali se ničim osobito nije isticao, a njegova su braća ostala na sekundarnim pozicijama ma čime da su se bavila.

Gabriele Emo ulazi u politiku 1544. kao djelatnik porezne uprave sa zadatkom naplate carine za robu upućenu u Veneciju no ambicije su mu znatno veće, te se on redovito kandidira na izborima, pa konačno 1552. preuzima ulogu zapovjednika venecijanskih galija u Bejrutu. Istovremeno biva postavljen za kaštelana u Mestreu. Tih se godina i ženi Marinom Morosini, kćeri Giovanbattiste Morosinija, s kojom će imati dvije kćeri i sina. Njegova se karijera dalje razvija kroz razne poslove vezane za sudstvo i imenovanja poput onog za gradonačelinika Asola, neke visoke pozicije u Zadru, šibenskog kapetana… To je vrijeme kad je neprestanu prijetnju Turaka nakon bitke kod Lepanta zamijenila uporna prijetnja gusara s područja Skradina koju je, unatoč Emovom inzistiranju, Venecija minorizirala pripisavši mu pretjerivanje. Povratkom u Veneciju njegov se položaj nešto poboljšava iako i dalje nije osobito cijenjen. Administratorom Zakintosa biva imenovan 1578., te tamo ostaje naredne dvije godine. U izvještaju Senatu, po završetku mandata, mnogo pažnje posvećuje ekonomskom aspektu otoka i bogatoj trgovačkoj suradnji s Englezima. Godinu kasnije, zahvaljujući svom pomorskom iskustvu, biva promoviran u guvernera policije*, a ulazi i u Senat. Njegov je napredak dijelom bio i kompenzacija za poziciju kapetana venecijanskog zaljeva na koju je ozbiljno pretendirao, a dodijeljena je Giovanniju Bembu. Unatoč miru između Venecije i Otomanskog carstva, povremeno su ipak izbijali sukobi no Emo je svojim poznavanjem mora i situacije na Jadranu uspijevao održati kakav-takav mir.

* Ne poznajem dobro tadašnju hijerarhiju, pa možda griješim u nazivima titula i funkcija, no za priču je važno da je Emo konačno i nešto konkretnije napredovao.

Pula u drugoj polovini 16. stoljeća

Njegova pozicija u Senatu ga, navodno, konačno dovodi u vezu s Pulom, a Pula je u to doba uistinu zadnja rupa na venecijanskoj svirali. Ne treba se tome čuditi kad znamo da je riječ o jednom od najmračnijih perioda pulske povijesti. Pulom je doslovno galopirala smrt kroz cijelo šesnaesto stoljeće, a dostupni podaci govore da se broj stanovnika od 1554. do 1588. povećao za točno šest ljudi tj. sa 594 na 600. U tom se razdoblju pokušavalo naseliti grad Bolonjcima i Cipranima, pa je u jednom trenutku broj stanovnika „skočio“ na 800, ali naseljavanje je bilo bezuspješno iz više razloga. Istina je da je Pula bila gotovo sasvim prazna, jer su i ti koji su bili prijavljeni kao građani Pule, zbog zaraza i bolesti koje su harale Pulom uglavnom boravili u okolnim selima. Ipak, tih šest stotina Puljana se nekako dogovorilo da se Emu iskleše ona ploča, jer je spasio Arenu, ali pravi razlog ni za spašavanje, ni za rastavljanje nije baš jasan. Hrvatski izvori mahom govore da je namjera Venecije bila rastaviti Arenu, kamen po kamen prevesti u Veneciju i tamo je iznova sastaviti. Talijanski izvori pak govore da je namjera bila napraviti to isto, ali onda taj materijal ugraditi u druge građevine u Veneciji. Naišla sam i na teoriju koja govori kako je motiv za rušenje bio strah da bi se Turci mogli ulogoriti u Areni.

Mural srednjovjekovne Pule u učionici povijesti pulske gimnazije. Autorice Angela Buršić  i Stella Bilić, digitalna obrada izvornog predloška Ivan Tusun. Bravo za gimnazijalce! (2016.)

Zašto Emo?

Neovisno o motivu, ideja o rastavljanju Arene je po svoj prilici postojala, ali zašto ju je Emo htio sačuvati? On nije bio visoko osviješten čovjek po pitanju očuvanja povijesnih spomenika, kao što u to doba nije bio gotovo nitko pa ni sami Puljani, jer da su bili, ne bi rimski spomenici bili zatrpani zemljom i kamenjem niti bi bili obrasli u grmlje i korov, a Arena je u to vrijeme služila kao zaklon razbojnicima i/ili tor i ispaša ovcama. Na cijeni je u šesnaestom stoljeću bila gradnja crkvi i utvrda. U prilog nedostatku svijesti o vrijednosti spomenika govori i činjenica da je Antoine De Ville pedesetak godina kasnije bez ikakvog problema dijelove Velikog rimskog kazališta ugradio u utvrdu na Kaštelu, a mramorni stupovi su navodno odvezeni u Veneciju i ugrađeni u crkvu Santa Maria della Salute. Ipak, iz nekog razloga je odbio uzimati građevinski materijal iz Arene za utvrdu na svetom Andriji iako su mu Mlečani to velikodušno ponudili. I on je, baš kao i Emo, odbio Arenu. Zašto?

Dakle, svijest o Areni svodila se na svijest o nekom kamenolomu ili skladištu građevinskog materijala. Zašto bi se Emo zalagao za odustajanje od te ideje? Bi li njemu možda bio dodijeljen zadatak nadgledanja te akcije? Možda je bilo očekivano da se baš on, vrsni poznavatelj Jadrana, pobrine da taj teret najsigurnije stigne do Venecije. Čak su i Puljani pobjegli iz tog grada u kojem je lakše bilo susresti smrt nego nekog stalno nastanjenog Puljanina. Čovjek se konačno dočepao Senata i sad mu je prijetio odlazak na najgore mjesto koje je mogao zamisliti. Ili je ipak stvar bila u nečem drugom, jer zdrav razum govori da idilična priča o herojstvu i sofisticiranosti tog minornog Mlečanina ne stoji.

Još je jedna stvar u cijeloj toj priči poznata, a ne dovodi se u vezu s konačnim očuvanjem Arene. Naime, Arena je građena od golemih kamenih blokova, često većih od dva kubična metra, koji su još k tome i spajani željeznim sponama, i svatko tko bi ih pokušao rastaviti, a onda možda i iznova sastaviti, vjerojatno bi se suočio s nerješivim problemom. Također, na koji bi način i kojom tehnologijom Arena uopće bila rastavljena? Nije li bilo jednostavnije iz bilo kojeg kamenoloma uzeti manje blokove i naprosto ih prevesti u Veneciju, ako je građevinski materijal bio u pitanju? Njima ionako, navodno, nije bila namjera ponovno sastavljati Arenu.

Thomas Allason, publicirano 1819. god.
Detalj vanjskog plašta Arene (fotografija: Nataša Skazlić)

I Emo i De Ville su imali svoje razloge, a rekla bih da oni nisu bili sentimentalne prirode. Također ostaje enigma tko su ti Puljani koji su imali tako visoku svijest o vrijednosti Arene, pa su svi sretni i zahvalni dali uklesati onu ploču za Ema?

Fotografija: Hubert Vaffier, 1892.

Zašto Puljani?

Moguće je da pravi razlog ipak leži u gospodarskim prilikama. Pulskim providurom 1581. postaje Marino Malipiero, odlučan naseliti Pulu i svjestan da to nikome do tada nije uspjelo. Puljani koji žive na gospodarstvima u okolici u tim su se teškim desetljećima izborili za opstanak obrađujući i iznajmljujući polja i zemljišta koja su im i samima nekad bila dodijeljena ili prisvojene posjede ljudi koji su uslijed epidemija umrli ili ih napustili. Malipiero im mrsi račune planirajući novim doseljenicima, Grcima s Cipra i Naupilije (suvremeni Nafplio na Peloponezu), dati dio tih posjeda uz oslobađanje od bilo kakvih davanja na dvadeset godina. Daje im i napuštene kuće, alat i sve što im je bilo potrebno za opstanak. Puljani pružaju otpor na sve moguće načine: bojkotiraju Malipiera, pišu Senatu, žale se, a došljacima uskraćuju sve što mogu tako da ovi prvom prilikom odlaze bez namjere da se ikada više vrate u taj negostoljubivi grad. Nije isključeno da sve te žalbe dolaze pravo Emu u ruke koji je upravo stupio u Senat. Usred svega toga Malipiero završava sa svojom dužnošću i posao prepušta Giacomu Renieru koji najprije dovodi Morlake iz zadarskog i šibenskog zaleđa koji su, doduše, bili vrijedni i snažni, ali im je poštovanje zakona bilo sasvim nepoznato te su sve rješavali silom. Nakon toga dovodi Grke s Krete, ali i mnogo truda ulaže u poboljšanje životnih uvjeta, te Senatu predlaže zatrpavanje pulskih močvara – izvora zaraze, raščišćavanje ruševnih kuća, a takvih je trećina u gradu, te dodatne povlastice za uzgoj i izvoz proizvoda. Reniera nasljeđuje Nicolo Salamon koji uspješno nastavlja ono što je ovaj započeo i Pula, konačno, doživljava neku vrstu malog procvata, pa broj stanovnika u jednom trenutku raste do impresivnih 964 u Puli i još 3300 u proviniciji. Dvadest godina kasnije broj opet pada na nešto više od 500, ali to za našu priču nije važno. Dakle, u nekom trenutku Emo se u Senatu založi za očuvanje Arene i onda kreće uspon Pule. Nema odgovora zašto se to dogodilo, zašto su Puljani odjednom popustili pritisak na došljake, zašto se Emo založio za nešto što ga se uopće nije ticalo, tko je što time dobio, zašto je Puljanima taj njihov kameni tor odjednom postao važan i je li uopće, tko je inicirao postavljanje ploče i zašto…, jer opcija da su Puljani željeli sačuvati Arenu, da ju je Venecija htjela posaditi negdje na svom prenapučenom otoku, a da je visokoosviješteni Emo herojski istupio za tu pulsku stvar, zdravorazumski naprosto ne stoji.

Veduta Pule, Gaspar Bouttats, 1685.

Emo je skončao loše. Njegova ga je glupost koštala života, jer je izazvao nemali međunarodni incident čiju je štetu moglo sanirati jedino pogubljenje tog nes(p)retnjakovića. Naime, 17. listopada 1584., tek što je zahvala u obliku kamene ploče postavljena na sjeverozapadnu kulu amfiteatra, Emo je naredio napad na brodovlje žene i sina pokojnog Ramadana Paše od Tripolija, ljude je dao pogubiti, a imovinu zaplijenio. Čitav je incident prikazao kao regularnu ratnu akciju ne spomenuvši brojne žene i djecu. Turci su odmah reagirali tražeći zadovoljštinu, a Senat istog trenutka pokrenuo istragu raskrinkavši Ema koji je uhapšen i transferiran u Veneciju. Veleposlanik Giovan Francesco Morosini je upotrijebio svu svoju vještinu diplomacije i uspio spriječiti daljnji sukob, imovina je vraćena, a Gabriele Emo pogubljen u ožujku 1585. godine.

A onda obrat!

Moje su me prethodne sumnje natjerale da malo dublje zaronim u povijest obitelji Emo, a sve sa željom da pokušam pročitati karakter tog čovjeka koji je u nekom trenutku odlučio spasiti Arenu. Stvar je vrlo brzo postala jasna. Naime, netko se ovom temom vrlo površno bavio, pa je u javnosti prezentirana, a onda i prihvaćena priča o spasitelju Emu koji je zatim pogubljen. Njegova biografija, kao što sam već rekla, ne govori ništa o eventualnoj svijesti o vrijednosti povijesnih spomenika, ali jasno govori da mu je otac bio Agostino što znači da je on sam bio Gabriele di Agostino Emo, a ne Gabriele di Pietro Emo, kako su mu ime na ploči uklesali Puljani.

ANTIQVISSIMVM VRBIS AM / PHITEA TRVM GABRIELI EMO PE / TRI FILIO VENETO SENATORI / OPTIMO AC PRACLARISSOVNI / VERSA POLAE CIVITAS PERPETVAE / OBSERVANTIAE MONVMENTO / DICAVIT MDLXXXVII.

Povijest venecijanske obitelji Emo seže u davno 10. stoljeće kad prvi Emo dolazi iz Grčke, kratko se prije toga zadržavši na Krku. Obitelj je dala brojne senatore, kondotijere, konzule, kapetane… jer su samim rođenjem dobivali takvu priliku; neki su je, kako to već biva, iskoristili na dobar način, a neki baš i ne. Gabriele di Pietro Emo, pravi spasitelj Arene, po svoj je prilici potjecao s dobre obiteljske grane i uz njega bi se teško i nikako mogao vezati događaj poput incidenta zbog kojeg je ovaj drugi Emo pogubljen, ali baš zbog tog incidenta ovaj je Emo postao nadaleko poznat i o njemu ima mnogo više podataka. Konačno sam rješenje dijela mojih dilema pronašla u knjizi Delle inscrizioni Veneziane (1/6), Emmanuelea Cicogne, iz 1824., a očigledno je da je i u vrijeme kad je knjiga publicirana postojala dilema i mogućnost da se ta dva Ema zamijene, jer Cicogna piše kako je važno ne zamijeniti onoga koji je spasio pulski amfiteatar s onim koji je dekapitiran. Razlog vjerojatno leži u tome što u dolje spomenutom djelu Pietra Stancovicha iz 1822. nije eksplicitno navedeno o kojem je senatoru Emu riječ. Ovdje prenosim čitav tekst, a možete ga vidjeti i na fotografiji ispod.

Gabriele Emo. La famiglia viniziana patrizia Emo chiamasi anche Aimo o Aymo e in latino Aemus, Haimus, Ernus ed Hemus, siccome ho trovato negli storici e nelle epigrafi: il che vuoisi notare per chi credette che Emo ed Aimo fosser due differenti case . Venendo a Gabriele, egli fu figlio di Pietro q. Gabriele (Ale. Barbaro) e Bianca fu la seconda moglie, di tre che vi ebbe, figliuola di Francesco Quirini . Essen do presi ani issi mo senatore sostenne eloquentemente i diritti della città di Pola per la conser- vazione del famoso Anfiteatro, contra il pensie- ro di un architetto che atterrar voleva col can- none quel superbo monumento dell’ antichità . Per la qual cosa nel i584 quei cittadini posergli lapida onoraria che leggiamo nel libro; Dell’ anfiteatro di Fola ec. Saggio del canonico Pietro Stancovich. Venezia Picotti 1822 a p. 157. Non bisogna confondere questo Gabriele con altro Gabriele figlio di Agostino q. Gabriele che coetaneo viveva ed era suo ‘cugino, cui in Venezia fu mozzato il capo nello stesso anno 1 584, perchè essendo comandante de’ condannati in tempo di pace, prese violentemente una galea turchesca, mandando a morte chiunque vi era dentro, come rammenta lo storico Andrea Morosini ( Hist. Ven. lib. XIII. p. 54 e 35. ) . Il nostro Gabriele ebbe il possesso ereditario della Castellania di Marostica, e morì del 1587, come da un manuscritto di cose Vicentine presso il Consigliere Rossi . Lessi questa epigrafe sotto urna di marmo rosso affissa al muro del chiostro dalla parte della chiesa. Altri ha letto malamente VII/ in- vece di Villi e Palfero ha ommesso sibiq .

Djelo E.A.Cicogne s označenim citiranim dijelom

Dodatnu zabunu unijeli su i Tintorettovi portreti Gabrielea Ema koje su različito tumačili. Naime, uz portret koji redovito prati tekstove o spasitelju Arene navode se godine rođenja i smrti smaknutog Gabrielea iako na samom portretu piše da je u pitanju Gabriele di Pietro. Ipak, na portretu piše i da je dotični bio prefekt Brescie, a Tassova Enciclopedia italiana e dizionario della conversazione iz 1844. navodi prefekta Brescie kao onog Ema koji je smaknut zbog incidenta s Turcima, dok ovog drugog uopće ne spominje. Budući da je Tintoretto sam znao koga portretira, logično je zaključiti da je naš Emo uistinu bio prefekt Brescie i da su sve greške nastale naknadnim tumačenjima. Neki izvori jednog od njih dvojice ističu kao pokrovitelja umjetnosti i književnosti, što sigurno nalikuje nekome tko bi se založio za spašavanje Arene, ali ne navode točno koji je u pitanju. Nakon svega sam stekla dojam da su podaci jednog i drugog izmiješani i da se već dvije stotine godina nakon njihove smrti više nije točno znalo kojemu se što pripisuje.

Za drugi portret neki pretpostavljaju da je u pitanju smaknuti Gabriele Emo, ali je zbunjujuće što se u pozadini nalazi Rim koji nema baš nikakve veze s tom obitelji, a to nije naslikano slučajno. Jedini argumenti koje navode kao razlog identifikacije Ema su grb obitelji na privjesku i navodna sličnost s Gabrieleom s prvog portreta i tu je očita greška tj. zanemarena su imena očeva, ali i dob portretiranih.

Sporni portreti – prvi uobičajeno dolazi uz tekstove o dekapitiranom spasitelju Arene, drugi je još nejasniji

Dakle, istovremeno su u Veneciji bila dva senatora imena Gabriele Emo, ali različitog očevog imena. Pokušala sam sastaviti dio obiteljskog stabla našeg Gabrielea, ali nisam pronašla dovoljno podataka da bi on bio pouzdan. Sigurno je da su mu roditelji bili Pietro di Gabriele i Bianca, kći Francesca Quirinia, a da mu se djed zvao također Gabriele te da je obitelj pripadala lozi Barbaro. Umro je 1587., a godina rođenja je nepoznata, jer varira od izvora do izvora. Ovdje ću se zaustaviti, jer još nepouzadnih podataka nikome ne treba.

Tko je spasio Arenu? Sigurno ne onaj Emo koji je smaknut zbog incidenta s Turcima, ali to je jedino što je moguće sa sigurnošću tvrditi. Sve ostale dileme vezane uz Puljane tog vremena i motive samog Ema, baš kao i identifikacija portretiranih na Tintorettovim slikama, ostaju i dalje nerazriješene.

Veduta Venecije iz 1600. godine

Literatura:

Bernardo Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, ZN Žakan Juri, Pula 2002.

Darko Dukovski, Povijest Pule, Nova Istra DHK, Pula 2011.

Slaven Bertoša, Život i smrt u Puli, Skupština udruga Matice hrvatske Istarske županije, Pazin 2002.

Vesna Girardi Jurkić, izlaganje na Međunarodnoj konferenciji za proučavanje kamena u antici, Tarragona, Španjolska (odavno imam sačuvan tekst, ne znam točan izvor)

Treccani, La Cultura Italiana, Enciclopedia, Dizionario Biografico; treccani.it

Maria Fusaro, Political Economies of Empire in the Early Modern Mediterranean: 1; books.google.hr

Italian paintings XVI – XVIII century by Fern Rusk Shapley, London 1973. na kressfoundation.org

Cavallini to Veronese na cavalinitoveronese.co.uk

Emanuele Antonio Cicogna, Delle inscrizioni Veneziane (1/6), 1824. na books.google.hr

Pietro Stancovich, Dell’Anfiteatro di Pola, dei gradi mormorei del medesimo; nuovi scavi e scoperte; e di alcune epigrafi e figuline inedite dell’Istria, con VIII tavole, Venezia 1822. na books.google.hr

nuovabibliotecamanoscritta.it

Bilješka: na internetu je moguće pronaći bogatu digitaliziranu građu, ali uvijek su pri vrhu tražilice one stranice koje se najviše otvaraju, pa ćete tako najčešće naletjeti na Wikipediju, koja u ovom slučaju ima pogrešne podatke (2016.). Isto se odnosi i na lokalne portale, pa nije na odmet kopati dublje. Ponekad ni to ne donosi odgovore na sva pitanja, ali to i jeste ljepota istraživanja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s