Shakespeare u Puli 1927.

Ljeto 1927. godine bilo je izrazito toplo i sušno, toliko sušno da se govorilo kako u Istri ima više vina nego vode. Na Pazinštini su sasvim uništeni krumpir, grah i kukuruz, loza je mjestimično uvenula, a grožđe se smežuralo. Čitavim su poluotokom kroz sve ljetne mjesece harali požari, krave su ostale bez ispaše te nema mlijeka, otkupna cijena jaja na pulskom području toliko je niska da ih seljaci odbijaju donositi u grad. Posvuda vlada ozračje apokalipse, a tome doprinosi i neuobičajeno mnogo nesreća: u Buzetu umire devetnaestogodišnjak uslijed pada s kruške, u Višnjanu pastir pištoljem ubija prijatelja misleći da je lopov koji mu krade stoku, u Ladavcima pokraj Pazina od pronađene granate pogiba mladić, u Rovinjskom Selu umire dvogodišnjak od kinina misleći da su malene bijele tabletice koje je liječnik prepisao njegovoj majci, bomboni. U Kringi umire žena koja zabunom ispija špirit, a u pulskoj luci pronalaze utopljenika, mladog Vodnjanca, za čiju se smrt pretpostavlja da je samoubojstvo, u Brtonigli se dvadesetogodišnji mladić ubija vješanjem…

Pulska riva u vrijeme Italije, nakon 1930.

Desetog kolovoza uvečer u “Hotelu Regina” sobu unajmljuju petnaestogodišnja Puljanka Lidija Sprocher i sedam godina stariji artiljerijski narednik na službi u Puli, Mario Li Vigni iz Palerma, a zatim naručuju večeru. Obitelj Sprocher bila je dobro poznata u Puli. Neki je od Danijelinih bliskih predaka, stric ili djed, bio dugogodišnji predsjednik društvenog kluba “Fiore” koji je u svojim prostorima organizirao plesove i večeri poezije, te se prometnuo u važnu točku društvenog života višeg građanskog sloja Pule. Lidija i Mario bili su zaljubljeni, ali njeni roditelji nisu odobravali njihovu vezu smatrajući razliku u godinama prevelikom, Nije poznato je li im odlazak u hotel bio uobičajena praksa ili se to zbilo prvi put, niti si iz današnjeg ugla gledanja lako možemo predočiti kako petnaestogodišnja djevojčica iz ugledne obitelji, s mladićem starijim od sebe gotovo osam godina uzima hotelsku sobu, kao što ne možemo znati je li ono što je uslijedilo bilo planirano, je li nadahnuto Shakespeareovom dramom ili tridesetosam godina starom pričom o smrti princa Rudolfa i Marije Vetsere u Mayerlingu. Naime, u neko doba noći Mario je s dva hica iz pištolja najprije ubio Lidiju, zatim je sjeo kraj nje, lijevom je rukom zagrlio, a desnom pucao sebi u glavu. Pronašli su ih sutradan zagrljene na krevetu, a između njih je ležao veliki buket karanfila. Tršćanski tjednik “Istarska riječ” je 18. kolovoza o tom događaju objavio:

Ljubav jača od smrti

U Puli su dne 11. o. mj. počinili samoubojstvo sergente artilerija Mario Li Vigni iz Palerma, 22- godine star, i Lidija Sprocher, iz Pule, 15 godina stara. Li Vigni je bio zaljubljen u Lidiju. Lidija je isto tako voljela Li Vignija. No, budući je ona bila još dijete (15 godina) roditeljima nije bilo pravo, da vodi ljubav s Marijom. To je zaljubljene tako razžalostilo, da su odlučili umrijeti, prije nego li se zbog toga imaju rastati. U večer su otišli u hotel Regina u Puli. Tamo su uzeli jednu sobu. Večerali su, a u neko doba noći odlučiše, da se ubiju. Li Vigni je pucao dva puta u Lidiju, usmrtio ju, zatim ju zagrli i puca u sebe. U tren bilo je oboje mrtvo. – Ovaj žalostan događaj uzbudio je sve pučanstvo grada Pule, pa je sprovod žrtvama ljubavi bio vrlo velik.

Mladić i djevojka pokopani su na groblju Monte Ghiro, isprva odvojeno, uz ispraćaj velikog broja Puljana da bi 8. listopada iste godine, uz prisustvo obje obitelji bili smješteni u zajedničku grobnicu na kojoj je uklesan sljedeći tekst:

Ovdje leže ostaci dvadesetdvogodišnjeg Marija Livignija i šesnaestogodišnje Lidije Sprocher dobrih duša koje su željele zaspati zajedno 10. kolovoza 1927. da bi se probudili u tom svijetu nepoznatom u kojem će ih primiti Otac beskrajnog milosrđa kako bi uživali u čistom blaženstvu neba.

Religijska služba potom je izvršena evanđeoskim ritualom.

Roditelji Marija Li Vignija, Maria Anna Guallarano i Francesco Paolo Li Vigni vjenčali su se 8. 10. 1892., što znači da su najmlalđeg sina Marija pokopali na svoju 35. godišnjicu braka. Mario je rođen u siječnju 1904., njegov brat Antonio, 21. 6. 1903., a 15. 12. 1901. sestra Concetta. Najstariji brat Salvatore rođen je 26. 10. 1898., a 8.4 1897. se rodilo prvo dijete Li Vignijevih, Mariova sestra Rosarija. Drugih podataka o obitelji nisam pronašla. Također, nisam uspjela pronaći točnu poziciju “Hotela Regina”.

Svjetski astrolozi i proroci svih vrsta za 1927. godinu su predvidjeli razorne potrese i erupcije vulkana koji brišu pred sobom čitave gradove i desetine tisuća ljudi; predvidjeli su nesreće u rudnicima, epidemije i konačni nagli krah boljševizma, uspostavu carske vlasti u Rusiji i “utapanje” čitave Nizozemske u Sjevernom moru. Bili su sasvim sigurni da će poplave i požari poharati većinu planeta, ali nitko nije predvidio da će se davno napisana Shakespeareova priča te godine zbiti u nekom malenom gradu na obali Jadrana.

Suša 1927. godine nastavila se i iduće godine, a nevolje za istarsko stanovništvo kulminirale su u veljači 1929. Seljaci su već polovinom siječnja zasijali pšenicu i pripremili za sadnju ono malo sjemenskog krumpira što im je preostalo no 25. siječnja najprije je pao snijeg, a onda su temperature pale do pet stupnjeva ispod nule. Vrijeme se nakratko primirilo da bi 10. veljače uz snažan vjetar počeo padati snijeg koji neće stati puna četiri dana, a temperature će se spustiti do -15 u Puli, – 18 u Umagu te čak -19 u Oprtlju. Nakon što je snijeg konačno prestao padati mjestimice ga je bilo i po dva i po metra. Smrznuti nasadi i uništen sjemenski krumpir, kao i blokada puteva, doveli su do izrazito visokog mortaliteta pa je 1927. godina, ispunjena nesrećama sa smrtnim ishodom i neuobičajeno velikim brojem samoubojstava, brzo pala u zaborav, a zajedno s njom i ljubavnici iz “Hotela Regina”.

Ganozza i Mariotto, glavni likovi tridesettreće pripovijetke u zbirci potpisanoj pseudonimom Masuccio Salernitano iz 1476. godine, također su gotovo zaboravljeni. Autor, pravim imenom Tommaso Guardati, napisao je priču o nesretnim ljubavnicima iz Siene, a gotovo stotinu godina kasnije ju je obradio Arthur Brooke napisavši poemu naziva “Tragična historija Romea i Julije”. Upravo je ta poema poslužila Williamu Shakespeareu za stvaranje tragedije “Romeo i Julija”. Ono što se promijenilo od prvog do posljednjeg autora je mjesto radnje, iz Siene se priča preselila u Veronu, a Pula ima svoju cjelovitu istinitu priču o Lidiji i Mariju i gotovo nitko za nju ne zna. Možda bi za početak trebalo uložiti trud u traženje pozicije “Hotela Regina”, pa onda vidjeti može li to mjesto biti nekako obilježeno. Ja ga nisam pronašla.

Pula 1927.

· U siječnju je u Puli rođen Giovanni Arpino po čijoj je priči “Il buio e il miele” (1969.) mnogo godina kasnije snimljen film “Miris žene”s Al Pacinom u glavnoj muškoj ulozi.

Giovanni Arpino, knjiga Il buio e il miele, film Miris žene

· Od 1. siječnja uveden je porez za sve one koje u svojim prostorima, kavanama, hotelima ili klubovima, organiziraju ples, a ozbiljno se raspravljalo i o visokom porezu za neženje.

· U prosincu je otvorena obnovljena pulska Katedrala nakon što je gotovo sasvim uništena u požaru 1923.

Katedrala (najranije 1926.), obnovljenog krova i pročelja nakon požara 1923.

· Fašistički odbor Pule pred kraj je godine sa zadovoljstvom konstatirao dobar napredak fašizma na Puljštini. Raspuštena su mnoga hrvatska sportska i kulturno-umjetnička društva kao i tršćanska “Prosveta” jer: …da je društvo pod krinkom kulturnog djelovanja slijedilo političke ciljeve, da nije širilo prave kulture nego isključivo slavensku kulturu, zbog čega djelovanje društva nije bilo u skladu s nacijonalnim redom u državi.

Zaključak i uvod

Edward Hopper, Chop Suey, 1929.

Priča o nesretnim i nepromišljenim pulskim ljubavnicima nemalo me zainteresirala, pa sam započela istraživati to razdoblje pulske povijesti koje uglavnom izbjegavam, jer ga obilježava rast vladavine fašista i koje, osim arhitekture, ovom gradu nije donijelo ništa dobro. Lakše je bilo pronaći podatke o obitelji Li Vigni no o Sprocherovima, ali u nekom trenutku mi je sve to postalo nevažno, zanimalo me samo razdoblje od jednog do drugog ukopa. Pitala sam se kako je došlo do odluke da se Lidija i Mario ipak smjeste u jednu grobnicu, kako je moglo izgledati putovanje te davne 1927. iz Palerma do Pule, kako je Crkva prihvatila samoubojstvo i, ponajviše, kako su se osjećale i na koji su način komunicirale majke to dvoje djece. Napisala sam priču o tim majkama, smjestila je u Pulu 1927., nastojala se u potpunosti osloniti na povijesne činjenice koje za tu priču i nisu bile toliko važne, ali meni i poznavateljima pulske povijesti bilo kakva improvizacija se ne bi svidjela. Kako nisam pronašla gdje je bio “Hotel Regina”, smjestila sam ga nasuprot Arene, tamo gdje je u vrijeme Austro-Ugarske vladavine bio “Hotel Elisabeth”, činilo mi se to logičnim i bezazlenim. Priča je objavljena u listopadu, u Zborniku 4, Gornjogradskog književnog festivala (https://radiogornjigrad.wordpress.com/category/gornjogradski-knjizevni-festival/), a zove se…

Škura bura, lebićada

(Palermo – Pula, ljeto – jesen 1927.)

Palermo, 1. prosinca 1927.

Mili moj Toni, ti ovo pismo već toliko iščekuješ da si i prestao čekati, a ne znaš, niti ćeš, Bogu hvala, ikada saznati koliko je bilo teško prisiliti se pisati i kako imam svako opravdanje za to što ti, u svojoj mladosti i nepromišljenosti, možda nazivaš lijenošću. Evo, da ti ispričam ponešto o tom mom velikom putovanju koje je bilo potrebno, ali iz drugačijih razloga nego što smo isprva planirali i mogli uopće pomisliti. Sve je to od početka pa do ovog trenutka jedan sasvim zaseban život, a možda ćeš i sam razumjeti zašto. Krenula sam petog, kao što sam ti pisala da hoću; već si sigurno doživio one neobične dane kada ti se u kasnu jesen učini da slijedi proljeće, a ne zima ili kad zaoštri zrak u lipnju, oteža nebo, a signor Mauro gleda gore, okreće ispružen dlan i šapuće neve, neve… kao da priziva još jedno čudo u svom predugom životu. Ne znam ima li toga u Americi… sigurno ima, što ne bi i tamo bilo dana koji nas vežu barem iskustvom. Četvrtog je listopada u Palermu bilo toliko hladno da smo htjeli naložiti peć. Nekako nam razum nije dao pa smo se samo pokrili koltrama i dočekali sutra kad je već do podne postalo toliko vruće i mučno, uz vjetar i tešku kišu, da nije bilo ni mjesta gdje, ni načina kako se rashladiti. Iz male valiže sam izvadila onu moju taftanu zimsku haljinu i ipak uzela tanku crnu i svileni šal, onaj kojega sam dobila od pokojne tete, a ti si ga onda kad se Mario rodio vezao oko glave i naljutio me. Sjećaš li se? Poslije ga je jednom i on pronašao pa njime vezao drvenog konja za nogu stolice… Otac me pratio na vlak. Ne sjećam se rastanka, govorio je nešto, sigurno me savjetovao, a slabo se sjećam bilo čega sve do dolaska u Pulu; kao da sam ušavši u vagon postala odraz u prozoru kraj kojeg sam sjedila do Messine, a i onda, nakon kratke vožnje brodom, sve do Rima, Trsta i Pule nekako sam uvijek imala sreću sjesti tako da ni s kim ne moram razgovarati. Vani je pljuštala kiša, unutra su carovale muhe, toga se sjećam. Kao u tropima, kao u tropima, ponavljala je neka nakinđurena signora koja je sjedila meni nasuprot za, srećom, kratke dionice između Paole i Praie. Kao u tropima, a sigurna sam da trope nikada nije vidjela baš kao ni ja. Samo toga se sjećam, sve drugo je nestalo. Otac se bio raspitao za noćenje u Puli, rekli su mu kako se sve dosta promijenilo nagore od rata, spomenuli su samo dva pristojna hotela, jedan je Miramar na obali, s pogledom na luku i drugi… ti već sigurno pogađaš koji pa i znaš da sam se odmah s male željezničke stanice uputila rivom do Miramara. (Osjećaš li i ti utjehu znajući da je Hotel Regina pristojno mjesto? Ja sam tek kasnije, vrativši se u kakav–takav mir, to prepoznala kod sebe.) Bila sam umorna, ali činilo mi se sve tako blizu u tom malom gradu, pa sam ipak zažalila kad je tramvaj nakon lijepog komada puta prošao kraj mene i izgubio mi se iz vida negdje daleko, saznat ću, tek kod mog prenoćišta. Bilo je hladno, puhao je vjetar kao pod Alpama. Mjesecima su govorili o toj omari u Istri, o požarima, o ljudima koji su sasvim skrenuli s pameti od tog vremena, a ja sam unatoč tom dugom hodu u hotel stigla sasvim promrzla, toliko je odjednom zahladnjelo. Ne znam ima li toga u Americi, ma možda ima i u Palermu, ali taj je hotel imao tekuću toplu vodu! Možeš li zamisliti kako mi je dobro došlo umiti se i oprati ledene ruke na lavandinu, u sobi okrenutoj jugozapadu koja je u debelim zidovima još čuvala ljetnu toplinu? Sapun je ugodno mirisao na precvale jorgovane. Nisam imala vremena za odmor, do podne je falilo svega pola sata kad sam se preko male Piazze Foro uputila k crkvi Svetih srca. Tek dolaskom u taj lijep, pomalo zapušten i zbog lošeg vremena gotovo sasvim prazan provincijski gradić, osjetila sam da mi se oči otvaraju, da imam tijelo, da se onaj zamišljeni plan sad i počeo ostvarivati. Činilo se lako, jer sam znala koja mi svrha… Možda ćeš lakše razumjeti ako ti kažem da je tvojim, a onda i Mariovim odlaskom, moj posao bio samo pobrinuti se za vašeg oca i naš stan, a to mi nije oduzimalo više od nekoliko sati prijepodneva. Činilo mi se da se gasim i da bih, da otac ne daj Bože umre, odmah i ja s radošću pošla za njim. U Puli sam odjednom opet bila živa, kao da živim i život onoga koji to više nije mogao. Monsignor Pavan je tek prije nešto više od mjesec dana preuzeo službu kaptolskog prepozita od monsignora Fullina, hitno pozvanog u Rim, po kazni ili kakvoj zasluzi, o tome se nije govorilo, pa me neznajući ovdašnje običaje lako primio, a ja sam još i lakše od njega otišla, jer mi baš ništa pametnoga nije rekao. Sjedio je pognute glave, slušao, a onda je počeo kimati desno – lijevo, dosta brzo i odsječno, pa se činilo da se ljulja, kao da sluša neku samo njemu čujnu muziku. Zašutjela sam i on je prestao, umirio se i bez da me pogledao rekao je da se toj familiji ne trebam ni javljati i da obavim samo ono po što sam došla… Odlučila sam po svome. Izašla sam iz crkve bez da sam se pomolila. Onda sam tražila drugu crkvu; katedrala je bila zatvorena zbog požara koji se tamo dogodio, san Francesco su preuređivali, u Misericordiji, maloj crkvi na nekom malom trgu s velikim spomenikom usred lijepog parka, se nikako nisam mogla usredotočiti, nekako mi je vjera splasnula od onog monsignora pa sam se vratila u hotel, pojela brioš i popila toplu bijelu kavu. Toni moj, probaj me razumjeti, ali meni do Boga u tim momentima i nije bilo. Signora Sprocher je znala da ću doći pa sve da me Pavan i uvjerio u razloge zbog kojih se s njom ne bih trebala naći, ja bih opet otišla, jer je takav red. Nisam znala što me tamo čeka, ništa nisam zamišljala, pa sam se ipak iznenadila. Čula sam korake po drvenom podu, bura je mlatila ladonjama na Piazzi Giardini pred tom trokatnicom, otvorila je vrata i kao da se malo naklonila dok je uzmicala propuštajući me u stan. Ona je fina gradska žena, dosta mlađa od mene ili barem tako izgleda. Bila je sama, i njen se muž sklonio od tog teškog posla kojega smo ionako samo nas dvije mogle obaviti kako bismo se poslije svi osjećali, ako ne bolje, onda barem ne gore nego prije. Sjele smo za stol nad kojim je lebdio oblak rozih hortenzija u nevelikoj vazi. Sve je u tom stanu bilo čisto i, unatoč oblačnom danu, doimalo se kao da je vani sunčano. Nisam htjela bježati, nisam ni pomislila na ono što treba uslijediti, nisam bila ni ljuta, ni žalosna. Bila sam tamo gdje mi je bilo mjesto. Jednom kad budeš imao svoju obitelj znat ćeš da postoje ženska mjesta na kojima muškarci ne osjećaju ništa, ali su važna i njima, jer bez njih nijednu prepreku ne bi bilo moguće prijeći. U tom stanu sam bila doma, jer je u tom stanu ona bila doma. Ovako je govorila, tiho i šuštavo: „Bila je jako mlada, mnogo mlađa…. Zaredale su se te priče o otmici djevojaka, o raskalašenom životu. Bojali smo se…. Otkako se u crkvi govori samo talijanski mladići više ni na misu ne idu, ne zna se red, a onda ne idu ni drugi….“ Signora Anna Sprocher sve je to izgovarala pomalo smeteno, s dugim pauzama među rečenicama. Gnječila je bijele ruke u krilu. Šaputala je i plakala bez jecanja, povremeno posezala za rupčićem u rukavu, brisala suze pa ga opet vraćala u rukav. „Bila je mlada, mnogo mlađa. Mi nismo znali kako… Nismo ga poznavali. Ona je govorila da je dobar, da nije kao drugi, ali vi ne znate kako je teško imati žensko dijete…“. Nisam znala što bih joj rekla. Bilo mi je mučno i teško slušati tu jadnu ženu-dijete koja je izgledala tako mlado kao da je tek spremna za udaju. Bila je slaba kao što ja nikada nisam bila. Skrenula sam pogled kad sam shvatila kako me tek čeka najgore, a kako u tom gorem Anna Sprocher već tjednima živi pa opet nisam nalazila riječ utjehe, ni za nju, ni za sebe… Bilo je to 7. listopada, dva dana otkako sam krenula, a činilo se duže, mnogo duže. Dragi moj Toni, kasno je. Opet je lebićada. Otac odavno spava. Pisat ću ti sutra. Laku noć, zlatni moj sine.

Pula, 7. listopada 1927.

„Išla bih u hotel. Je li to moguće?“, bile su prve riječi koje mi je rekla. Znaš, vecchio, ona govori drugačiji talijanski, kao da malo grublje pjeva. Odvela sam je, znala sam da će htjeti pa sam još ujutro rano poslala javiti Francu da nas čeka. Dala sam joj moju crnu stolu, došla je u tankoj ljetnoj haljini, finoj, s pliseom… ona je prava gradska žena. Lijepa je, jako sliči Rosettijevoj Signori Corronio, znaš, onoj slici. Onda smo išle prema Areni kao neke bliske rođakinje koje skupa žure dobrim poslom, nekim svečanim zadatkom. Ja nikako nisam bila dobro, ali ona nije optuživala, ona je dobra i to mi je sad još gore. Mi smo krivi, ja sam…. I Franco se zbunio, vidjelo se da još misli kako je kriv. Nije mu bila smjena, ali ostao je sve te sate tamo, čekao nas je u prizemlju. Ona najprije nije htjela ući u sobu. Ja sam sjela na mjesto na kojem su pronašli Lidiju i govorila sam joj, tako okrenuta leđima, rekla sam joj kako su večerali u restoranu, a onda nešto prije ponoći došli gore. Rekla sam joj kako Franco nije tada poznavao ni nju, ni njega. Kako je Mario odmah platio sobu, pa ovaj dalje ništa nije ni pitao. Zna i ona da nije Franco kriv, on je samo recepcioner, nije policajac. Rekla sam joj da smo bili u Premanturi zbog bdjenja i sahrane, kako nije bilo prvi put da smo ostavili Lidiju samu kući… ona je bila dobro, pametno dijete. Objasnila sam joj kako je u novinama pisalo da su bila dva metka za nju, rekla sam joj kako ju je zagrlio, pa najprije nju, a onda sebe, kako su ih pronašli, kako je između njih bio buket bijelih karanfila… I onda je ona rekla nešto što ti i ja nikada nismo pomislili, rekla je oni su se vjenčali. I ja sam se iznenadila, ti sad misliš je li moguće da je tako, i ja sam mislila, ali znamo da je. Oni su se vjenčali i rekli su nam to tim cvijećem. Tek je tada ušla u sobu, sjela je kraj mene, na Mariovo mjesto. Ja sam stalno ponavljala kako sam kriva i plakala sam, a ona mi je uzela ruku u svoje krilo, obujmila je dlanovima i rekla: „Šutite, Anna, zbog mog sina ste izgubili kćer“ i „Ovo je Božja volja, iako ja ne znam kakva je to volja“. Vecchio, samo smo sjedile, ja sam se čak malo naslonila na nju, kroz prozor smo vidjele plašt Arene, onako neprirodno velik iz te blizine kroz čije je otvore nadiralo sivo nebo. Tek kad se pomalo smračilo, signora Maria se trgnula, rekla mi je o čemu je mislila i kako moramo naći svećenika, jer je neki kod kojega je jutros bila rekao kako nas nikako ne treba tražiti niti s nama išta govoriti. „Što oni znaju, moja Anna?“, tako je rekla. Bilo je kasno za groblje. Franco je pitao treba li nas pratiti, ali rekle smo mu neka ide doma. Pošle smo kroz park, stajale malo pred praznim postoljem spomenika Elizabeti. Rekla sam joj kako su je maknuli i sada to samo tako stoji, odmahnula je rukom kao da je to glupost. Vidiš, ona isto misli, ali sve naglas kaže što ja prešutim. Rekla je: „Ona je bila samo žena“. Poslije smo sjele u Kavanu ogledala. Uz staklo je sjedio doktor Kirac i čitao novine, nije me pozdravio, tako je bio zadubljen, ali se odnekud pojavio signor Malusa, predstavio se, ja sam predstavila signoru Mariu pa je progovorio s nama nekoliko rečenica o vremenu. O, sa Sicilije dolazite. Tamo lebićada, ovdje škura bura. Loše vrijeme za putovanje. Na trenutak je zastao, gledao ju je s nekom vrstom prepoznavanja kao da mu je odjenom sve postalo jasno, pa je brzo, naglašeno ljubazno i s osobitim poštovanjem pitao jesi li zadovoljan s naočalama i dao te pozdraviti, mog izvrsnog prijatelja, dodao je. Naklonio nam se, poželio signori Mariji ugodan boravak u Puli i izašao iz kavane. Uz kavu su nam poslužili one fine Declevine biškote, evo donijela sam ti, kupila sam… ništa danas nisam kuhala, jeo si vani? Uzmi mlijeka.… I još svakoj po jedan Demelov čokolatin. Bila sam nekako zadovoljna, jer je sve ispalo jako kulturno. Maria je govorila o Mariju. Previše je to meni bolno, ali ona misli kako je on kriv… svi znamo da je on ubio… Vecchio, je li on kriv? Ja mislim k’o i ti, nema koristi ni tražiti ni naći, ali Maria misli tako i moli za oprost. Sutra na Monte Ghiru trebamo sve dogovoriti, obje vjerujemo da neće biti poteškoća… samo trebamo naći nekog svećenika. Stolu sam joj ostavila. Tako je hladno.

Palermo, 2. prosinca 1927.

Ovdje je opet kiša, ali vjetar se smirio pa je ugodno unutra, lijepo se spavalo noćas. Evo nastavljam, dragi Toni. Sada mislim da bi se sve nekako samo od sebe dovelo u red da su upoznali Marija. Nikoga ne opravdavam i ne krivim, svatko od nas ima učešće. Ja mislim, Toni, da bi ga signora Anna nakon prvog njegovog osmijeha zagrlila i učinila nekako svojim. Ne tješim se, ne utvaram, ona je kao moja sestra i bez te nesreće koja nas je kao majke snašla, vidio bi i sam, odmah bi znao. Ne mogu ni pretpostaviti kako si ti živio i o čemu si mislio sve ovo vrijeme čekajući vijesti od mene. Mogu se samo nadati da si pronašao smjernost u sebi, da nisi gajio gnjev, a ako i jesi da je ostalo barem toliko dobrog sjemena da i kod tebe nikne ovo u čemu sam ja sad. Oni su dobri ljudi i preuzeli su na sebe svu krivnju i prije nego što su upoznali mene. Za Lidijom su patili, zbog Marija žalili. Bile smo u tom hotelu Regina, sve mi je pokazala i ispričala. Mnoge smo sate provele zajedno. Sjećaš li se kad je Mario ostao prvi i zadnji put cijelu noć vani, prije nego se odlučio za vojsku? To je bilo par tjedana pred tvoj odlazak. (Ne mogu ti ni reći koliko sam još uvijek ljuta što ste mi k’o ptice prhnuli skoro istovremeno iz gnijezda.) Sjećaš li se kako je rekao da je čekao jutro čitajući Ljubavnu bol iz Bijesnog Orlanda, ležeći na molu, gledajući nebo, bilježeći zvijezde olovkom na korice knjige. Jesi li i ti tada pomislio da je lud? Otac se poslije smijao, rekao mi je da će ga ta romantična duša i djetinja drskost odvesti u nevolju. Ali neka, govorio je, kad jednom udari u zid, otpast će drskosta romantika će mu uz njegovu dobrotu priskrbiti pravu ženu. Utješio me tada. Ne, ne sjećam se je li ikada čitao Shakespearea, ako si na to pomislio. Ne znam zašto, ne znam. Odgajali smo vas na isti način, a to je izgleda bila greška. Nije li to sad očigledno? Ne možeš različitu djecu odgajati na isti način, svako dijete traži svoje i ako je drugačije svako gubi, pa opet, ovo što ću ti sad reći stvarno bogohulno zvuči, mi nismo odgojili ubojicu i samoubojicu, ja na to ne pristajem. Tvoj otac govori tako… toliko je još uvijek shrvan da ti o tome u ovom pismu neću ni govoriti, jer ne mogu predvidjeti tijek kojim će njegovo stanje ići. Mariovi su postupci proizašli iz njegovog prkosa, nestrpljivosti i nemoći djeteta, da je poživio bio bi to izuzetan čovjek, svi mi to znamo i baš tu tugu tvoj otac gasi gnjevom. Nekad se tješi mišlju da je preko noći poludio, da je vrag ušao u njega, tako se brani od istine. A možda je zbog vremena… tih je mjeseci u Istri mnogo ljudi sebi oduzelo život, mnogi su stradali u nesrećama, cijelim poluotokom su vladali požari i takva suša da se govorilo kako ima više vina no vode. Čula sam da je neko maleno dijete umrlo uzevši majčin kinin, a neka žena zabunom ispila špirit pa umrla u mukama, da se neki mornar utopio u pulskoj luci, da su neke druge ubili iz obijesti. Strašno… Možda je do vremena.

Pula, 8. listopada 1927.

Umorna sam, vecchio, dan se čas kratio, čas duljio i sad mi se čini da je trajao mjesecima. To smo nas dvije morale, ti znaš da je tako. Lijepo su nas dočekali na Monte Ghiru, Maria je govorila tečno i jasno kao da je cijelu noć vježbala što će i kako reći. Nismo našle svećenika, ali smo ipak sve drugo obavile. Sad je sve gotovo, tek sad. Idemo u krevet, hladno je.

Palermo, 3. prosinca 1927.

Dragi Toni, jučer sam morala prekinuti pisanje, nisam mogla zaustaviti misli koje su se do vrtoglavice vrtjele oko krivnje, Božje volje, praštanja… Sad kad sam sve to opet, po ne znam koji put, gurnula od sebe, mogu nastaviti, a čini mi se da ću danas i dovršiti. Anna je rano ujutro došla po mene u hotel. Odvezle smo se tramvajem do trga s kojeg se cesta penje na šumoviti brežuljak s grobljem. Puhala je oštra bura, kovitlala prašinu i udarala krošnje borova. Žurile smo u tišini. Signor Sprocher nije bio s nama, ni kasnije nije dolazio. Dočekali su nas ti neki ljudi zaduženi za grobove, svi su bili ozbiljni i ljubazni i udovoljili su svakom našem zahtjevu. Bio je tu i predstavnik vojske, mlad, ali vrlo odlučan čovjek koji je o svemu tome brinuo, sućutan i očigledno vrlo vješt u ophođenju s ljudima. Odmah po dolasku u uredu uprave groblja pokazao mi je dokument koji je sadržavao detalje o ukopu, svjedocima, nadležnostima, a na kojemu je kao uzrok smrti upisano samoubojstvo. Anna je stajala kraj mene i vidjevši što piše, šapnula je: „I Lidiji piše isto“. Nisam se mogla zahvaliti, baš ničim nisam pokazala da mi je drago zbog toga, ali ta je mila ženica sve shvatila, stegnula mi je ruku i nasmiješila se. Ona je danas meni bila ono što sam ja njoj bila jučer. Rekla sam ti da sam znala kako me najgore tek čeka i bilo mi je žao što prije dva mjeseca, u njenim najtežim trenucima, nisam bila kraj nje kao što je ona sada stajala kraj mene. Potom su nas poveli do Mariovog groba, jednostavnog humka s malenim kamenom na kojem je bilo uklesano ime i te bliske godine. Nad tamnocrvenom zemljom, lebdio je oblak ružičastih hortenzija. Baš kao što je tvoj otac odabrao mene tek sluteći da sam žena za njega, tako sam i ja vođena samo osjećajem da činim najbolje još večer prije odlučila da Mario ostane u Puli. Ne znam hoćeš li razumjeti i još ne znam je li mi otac to zamjerio, ali vratila sam se u Palermo ne obavivši posao zbog kojega sam putovala. I prije no što sam dospjela i pomisliti na to, saznala sam da o njemu već brinu, da Sprocherovi obilazeći kćerin grob posjećuju i Mariov, drže ga urednim, donose cvijeće. Nije li sasvim nevjerojatno biti sretan u takvim okolnostima? Jesam li i ja možda malo poludjela od svega toga? Anna i ja smo odlučile, pa odmah i dogovorile, da se Mariovi ostaci prenesu u Lidijin grob. Svakoj su našoj želji udovoljili, ali svećenika nismo našle… i neka nismo. Tvoj je brat pokopan uz svoju Lidiju 9. listopada poslijepodne, grob je na lijepom mjestu, visoko na brijegu, s pogledom na grad. Sada sve znaš. Dragi moj Toni, kasno je, ugasila se vatra, ali grije me Annina stola. Ja sam prešla taj zid grizodušja i osude, i ona je, sigurno, iako mi se još nije javila… Za oca ne znam. Ne osuđuj me odmah, pusti da ti vrijeme pokaže ima li tu prostora ponosu. Ljubim te.

Pula, 9. listopada 1927.

Vecchio, zašto je Mario dva puta pucao u Lidiju? Zašto je uopće pucao u nju?

Edward Hopper, Room in New York, 1940.

Nataša Skazlić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s