Možete li zamisliti…?

Rasparaganov uspon u Puli, 1920., Georg Hermann von Wolff (1876 – 1931)

Rasparagan, kasnije Publije Elije Rasparaganus, bio je kralj plemena Roksolana, dijela plemenskog saveza Sarmata koji se sastojao još i od Urga, Iaziga, Skita te nekih manjih plemena. Sarmati su se prostirali na širokom pojasu sjeverno od Crnog mora, a Roksolani su vrlo brzo i agresivno prodirali na zapad te predstavljali stalnu prijetnju granici Rimskog Carstva. Rimljani su ih, razumije se, jednakom upornošću pokušavali potisnuti istočno, ali Roksolani su za svo to vrijeme uspjeli očuvati barem djelomičnu neovisnost. Priča o rimskom caru Hadrijanu i roksolanskom kralju Rasparaganu tek je jedna od priča na tom dugom putu.


Publius Aelius Traianus Hadrianus 24. siječnja 76. – 10. srpnja 138.

Sarmati, prethodno matrijarhalno društvo, bili su poznati kao vješti ratnici, ali to se nije odnosilo samo na muškarce. Bilo je sasvim uobičajeno da djevojke sve do majčinstva ravnopravno žive životom ratnika i osvajača pa su neke od njih u tom statusu provele čitav život. “Nijedna se djevojka ne udaje prije nego što ubije neprijatelja. Neke od njih ostare i umru, a da se ne udaju, jer ne mogu zadovoljiti ovu odredbu.” – iz ovog je Herodovog citata moguće zaključiti da im je ubojstvo neprijatelja bila obaveza.

Odjeća sarmatskih ratnica i ratnika

Od drugih kraljeva Roksolana, osim Rasparagana, spominje se Tasius koji je vladao oko 100 godina prije naše ere, a to mu je ime nadjenuo Strabon (64. ili 63. p.n.ee – 24. n.e.), grčki povjesničar, filozof i geograf. Zatim kralj Palacos, sin Silura, kralj Galatus 179. godine te kraljica Amage od 165 do 140 p.n.e. koja je preuzela kraljevanje Roksolanima od svog supruga koji je toliko bio ogrezao u alkohol da to više nije mogao raditi. Amage je ujedinilla susjedna plemena i uspješno ih vodila u bitke za očuvanje neovisnosti. Od 305. godine Roksolani i Iazigi se više ne nalaze ni na jednoj geografskoj karti, asmilirani su nakon upada Ostrogota i Vandala.

Borba Rimljana i Sarmata na reljefu  Apollodorusa iz Damaska, 2. stoljeće n.e.

Najupečatljiviji materijalni ostaci Sarmata su zlatni predmeti koji se nalaze u brojnim svjetskim muzejima.

Rimski car Hadrijan (Publius Aelius Traianus Hadrianus, 24. siječnja 76. – 10. srpnja 138.), bio je treći od pet tzv. dobrih careva. Kako je kao desetogodišnjak ostao bez oca usvojio ga je Trajan koji tada još nije bio car, za cara je proglašen 98. godine, a Hadrijana je volio kao vlastitog sina te ga i imenovao svojim nasljednikom. Hadrijan je s Trajanom pohodio Daciju i Donju Meziju, iskazao se u bitkama, a kad je 117. godine stupio na prijestolje odmah je odlučio završiti posao sa Sarmatima te ih jednom zauvijek potisnuti što istočnije. Rat sa Sarmatima, koji su dugo i uporno napredovali, nastavit će se i nakon Hadrijana, a njihovi najžešći sukobi odvijat će se u vrijeme Marka Aurelija od 167. do 175. godine. Ipak, pod Hadrijanovim carevanjem, 118. godine, je zarobljen Rasparagan i odveden u Pulu da tamo ostane do kraja života… Ili nije bilo baš tako?

Geografska karta područja Roxolana u vrijeme sporazuma između Hadrijana i Rasparagana s ucrtanim Troesmisom, rimskoj utvrdi gdje je Hadrijan vjerojatno boravio

Neki povjesničari tvrde da je Rasparagan dobrovoljno otišao u Pulu, ali ono što je poznato ne govori tome u prilog. Dakle, Hadrijan u proljeće 118. nesumnjivo stiže u Donju Meziju, područje između Dunava i Crnog mora čiju većinu drže Roksolani, a moguće je da odsjeda u Troesmisu* (karta gore, crtež dolje).

Rimski Troesmis, ilustracija iz knjige Povijest Rima Victora Duruya, 1884.

Roksolani su u tom trenutku uznemireni smanjenjem sredstava koja im se Trajan u vrijeme njegove vladavine obavezao davati kako bi zadržao mir na granici, pa napadaju i prijete. Hadrijan se nalazi s Rasparaganom i oni vrlo brzo postižu dogovor. Navodno Hadrian još povećava svotu koju je izdvajao Trajan, vraća im neke teritorije, dijeli Daciju na dvije provinicije različitog statusa, pogoduje Iazigima tako što se povlači s dijela osvojenog područja. Na donjoj karti vidljiva je ta razlika između 117. i 118. godine uz napomenu da su iscrtana područja ona koja podrazumijevaju suradnju s Rimom. Rim će do 170. godine izgubiti pozamašan dio Dacije, a Roksolani i Iazigi će znatno proširiti svoja područja što, dakako, više nema neposredne veze ni s Hadrijanom ni s Rasparaganom. Dakle, Hadrijan je široke ruke, a toj velikodušnosti dodaje se, navodno, još i dodjela građanskog prava Rasparaganu i poziv da zajedno s obitelji preseli u Pulu. Zauzvrat, kažu, Rasparagan Hadrijanu daruje konja, jednog skupocjenog konja. Ne znam koliko u to vrijeme vrijede konji. Naravno, postoji mogućnost da je dogovoreno da se Iazigi i Roksolani obavezuju čuvati sada rimsku Daciju, ali u punoj snazi napustiti vlastito kraljevstvo da bi živio na Uljaniku ne čini se logičnim. Uostalom, ako treba čuvati Daciju, Hadrijanu se nikako ne isplati uklanjati ga s tog teritorija… Ili možda Rasparagan pruža otpor savezu s Rimom te ga nasljeđuje netko voljan suradnje, a on je maknut da ne smeta. Ipak, u tom slučaju više ne bi bio kralj… Vjerojatan razlog što Hadrijan nije zauzeo područja Roksolana i Iazega ipak leži u tome što mu je nedostajalo resursa i ljudstva za taj poduhvat pa se odlučio na kontrolu nad te dvije regije postignutu sporazumom s Rasparaganom, njegovim porobljavanjem te sličnim scenarijem s Iazegima. Kako god, suviše je oprečnih pretpostavki za ikakav konačni zaključak o samom događaju. (Odnos Roksolana i Iazega je također zanimljiv, a temelji se na međusobnoj suradnji i podržavanju, u rijetkim situacijama na neutralnosti no nikada na međusobnom ratovanju)

Stabilan položaj Roxolana u vremenu kad je Dacija postepeno gubila teritorij u ratovima s Rimom

Naravno, mogli bismo zamisliti tu dvojicu kako prvog toplog proljetnog dana leškare na kakvoj livadi daleko od znatiželjnih ušiju, goste se nečim, vjerojatno pijuckaju vino i dogovaraju što i kako dalje s Dačanima…, a onda Rasparagan kaže nešto kao: “Čuj, sredit ću ti sve to, ali ubiše me u pojam ovi moji divljaci, pa te lijepo molim da meni i familiji nađeš kakvo zgodno boravište, ne preblizu ljudi, ali ni predaleko.” Hadrijan se zamisli i značajno lupi po čelu sjetivši se Pule: “Uh, imam nešto baš za tebe. Voliš li more?” Rasparagan će na to u čudu: “A tko ne voli more?” Ipak se Hadrijan zabrine: “Neće li te ovi tvoji proglasiti izdajnikom i kukavicom?” Rasparagan na tren namreška čelo, ali se brzo razvedri: “A da me kao zarobiš?” Hadrijan na to upita: “Neće ovi tvoji skužiti?” Tu Rasparagan prasne u smijeh, pridruži mu se Hadrijan, a onda obojica srknuše vino i nastaviše razrađivati plan do sitnih detalja. Štošta možemo zamisliti, zar ne?

Do novih informacija koje će potvrditi ili opovrgnuti neku od verzija, pozabavit ću se pričom domaćih povjesničara i pravnika.

Priču o Rasparaganu možemo ispričati zahvaljujući pronađenim sarkofazima na Uljaniku, otočiću u pulskom zaljevu udaljenom svega stotinjak metara od pulske rive, ali prije svega treba reći ponešto o zakonima tog vremena.

Karta Pule iz 1681. s označenim Uljanikom (Sveti Florian, po jednobrodnoj crkvi koja se nalazila na njemu)

Rimsko pravo u vrijeme Hadrijana poznaje pojam izgnanstva (deportatio), ali taj se pojam ne može primijeniti na ovaj slučaj koji je po mnogočemu upravo suprotan. Naime, izgnanstvo podrazumijeva izolaciju na udaljenom i po život opasnom mjestu, trenutno oduzimanje imovine, gubitak građanskog prava. Osim deportacije u rimskom je pravu postojao i pojam relegatio koji je značio progon na neko određeno mjesto, zabranu boravka u Rimu ili provinciji u kojoj je živio car, ali i raspolaganje imovinom i zadržavanje građanskog prava. Također, relegatio je mogao imati rok trajanja, nije se podrazumijevalo doživotno izvršavanje kazne kao kod deportacije. Često se koristio u svrhu eliminacije političkih protivnika, a osuđenici su u Hadrijanovo doba redovito bili visokog statusa. Kaznu su na razini Carstva mogli izreći Senat ili car, a provincijski upravitelji mogli su relegaciju provoditi samo u okviru provincije tj. nisu mogli osuđenika poslati u neku drugu provinciju. Ukidanje relegacije mogao je odobriti samo car na traženje osuđenika. Rasparagan je, zajedno sa suprugom i poslugom, osuđen na izgnanstvo na otok Uljanik, kao što sam već rekla, stotinjak metara udaljen od grada, sjajnog grada rimske provincije, a prije toga im je dodijeljeno građansko pravo kako bi uopće mogli podlijegati aktualnom zakonu.

Rasparagan također dobiva Hadrijanov praenomen i nomen (prvo i drugo ime) te postaje Publius Aelius Rasparaganus, a njegov sin Publius Aelius Peregrinus (Peregrinus na latinskom znači stranac što znači da je najvjerojatnije rođen nakon dolaska na Uljanik, jer se ne spominje njegovo roksolansko ime). Dokaz da im je ostavljena imovina, iako ne znamo koliko i u kojem obliku, jesu upravo bočne ploče na skupocjenom sarkofagu pronađenom na Uljaniku koje su financirali Rasparaganova supruga i sin. Sarkofag također dokazuje da je bila riječ o doživotnom izgnanstvu, ali nema dokaza da su Rasparaganovi trpjeli bilo kakve druge sankcije.

Prvi natpis:

P(ublio) Aelio Rasparag[a]no / regi Roxo[la]noru[m] / [u(xor)] v(iva) [f(ecit)].

Publiju Eliju Rasparaganu, kralju Roksolana, supruga je za svojega života sačinila [ovaj spomenik].

Drugi natpis:

P(ublius) Aelius Peregrinus reg[is] / Sarmatarum Rasparagani / f(ilius) v(ivus) f(ecit) sibi et Attiae Q(uinti) f(iliae) Procillae lib(ertis) l[iber]tabusq(ue) posterisq(ue) eorum.

Publije Elije Peregrin, sin sarmatskoga kralja Rasparagana, za života sačinio je [ovaj spomenik] sebi i Aciji Procili, Kvintovoj kćeri, i oslobođenicima i oslobođenicama te njihovim potomcima.

Činjenica da je neprijatelj s ruba Carstva preseljen u Italiju govori o tome da je odluku donio sam Hadrijan te da je vjerojatno riječ o mirovnom sporazumu s Rasparaganom pri čemu je on spasio život sebi i obitelji, a Hadrijan je čitavu situaciju doživio i prikazao kao apsolutnu pobjedu nad čovjekom s kojim je dugo ratovao. Čini se da je to bio dobar sporazum dvaju vladara temeljen na međusobnom poštovanju. Rasparagan je zajedno s obitelji i slugama, po svoj prilici na Uljaniku živio kao kralj, što je i bio i taj mu status, u okvirima doživotne relegacije, nitko nije oduzeo. Rasparaganov sin je na Uljaniku osnovao obitelj, a nije mi poznato jesu li njegova supruga i eventualni potomci imali pravo odlaziti s otoka.

Hadrijan je iznimno zanimljiv rimski car, treći od petorice tzv. dobrih kad je Rim bio na vrhuncu, baš kao i rimska Pula – opasana zidinama, s Forumom i Augustovim hramom, vjerojatno je već postojao i slavoluk Sergijevaca, a vile su davno dovršile posao s Arenom. Kralju Rasparaganu je svako jutro sunce izlazilo baš iznad Arene, ništa mu nije priječilo pogled na tu divnu građevinu. Možete li zamisliti taj život, tu ljepotu, tu muku?

Otok Uljanik u pulskom zaljevu (fotografiju sam preuzela s http://www.pula.hr, nije naveden autor)

Sarmati svojom atraktivnošću i zanimljivom poviješću privlače pažnju mnogih kreativaca:

Michael Svetbird, Sarmatska ratnica, fotografija (https://www.artstation.com/svetbird)

Izvori:

Dr. sc. Ivana Jaramaz Reskušić, Dr. sc. Ivan Milotić. izvorni znanstveni rad, Slučaj roksolanskoga kralja Rasparagana: Relegatio in insulam rimskoga kaznenog pravaa: Relegatio in insulam, , Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb), vol. 26, broj 1/2019, str. 147-174.

Alka Starac, Istra od Epulona do Dioklecijana, Žakan Juri, Pula 2002.

Elije Sparcijan, Hadrijan, Historia Augusta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 1994.

Bernardo Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Žakan Juri, Pula 2002.

http://www.omniatlas.com

http://www.artstation.com

http://www.histmuseumph.ro/

http://www.romania-insider.com/

Anthony R. Birley, Hadrian: The Restless Emperor, Psychology Press, 1997.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s